Suvremena arhitektura i građevinarstvo u Kini

Za Europljane, kao i za ostatak svijeta, mnoge su stvari u Kini nezamislive – počevši od razmjera pa sve do svakodnevnog života. Za svakoga tko nije arhitekt, posjet Kini može biti priličan šok jer se danas, umjesto idiličnih pejzaža i ruralnih predjela, u kineskim metropolama mogu vidjeti monumentalne i impresivne zgrade, a način života brz je i nimalo zen.

Arhitekti koji prate događanja na svjetskoj sceni svjesni su koliko je značajnih građevina izgrađeno u Kini tijekom posljednjih nekoliko desetljeća. Čak bi i ljudima koji nisu poznavatelji ili ljubitelji arhitekture sam pogled na urbane pejzaže velikih kineskih gradova današnjice ostavio snažan dojam.

Devet milijuna bicikala, kao u popularnoj pjesmi Katie Melue (Nine Million Bicycles in Beijing), danas je na ulicama Pekinga zamijenilo više od devet milijuna automobila, od kojih su mnogi električni. Zapravo, udio električnih automobila u Kini vjerojatno je veći nego bilo gdje drugdje na svijetu, zahvaljujući zakonskim regulativama, razvoju tehnologije i sve većoj digitalizaciji svih aspekata svakodnevnog života.

Najjednostavniji primjer digitalizacije jest korištenje novca u digitalnom obliku – Kinezi danas u većim gradovima vrlo rijetko koriste fizički novac, a plaćanje se uglavnom obavlja putem aplikacija na pametnim telefonima. Tijekom pandemije ovaj su način plaćanja prihvatile čak i starije generacije koje su ranije uglavnom koristile papirnati ili metalni novac.

Kina je zemlja ogromnih kontrasta i to je još jedna stvar koja ostatku svijeta može djelovati pomalo začuđujuće i teško shvatljivo. Od velikih razlika u prihodima do razlika u urbaniziranosti, nekome tko nije dovoljno informiran sve u Kini može biti popriličan šok.

Istovremeno, informirati se teško je i nikada dovoljno. Taj se kontrast posebno ogleda u arhitekturi i izgrađenom prostoru. Sama Kina, sa svojom burnom poviješću u dvadesetom stoljeću, zapravo je ogledalo kontrasta, velikih razlika i monumentalnih promjena. U isto vrijeme stara nekoliko tisuća godina, ali i mlada tek nekoliko desetljeća, ona ne prestaje iznenađivati, ali ni mijenjati se.

Prvo desetljeće dvadesetog stoljeća bilo je vrijeme kada su arhitekti u Kini imali iznimno mnogo mogućnosti za rad i razvoj. U tom je razdoblju u Kini postojao ogroman broj projekata, radna snaga bila je brojna i vrlo jeftina, a troškovi gradnje u odnosu na zapadne zemlje bili su deset puta manji. Proces dobivanja različitih dozvola također je bio vrlo brz, kao i sam proces gradnje. Usporedbe radi, za vrijeme potrebno da se u Kini izgradi poslovna zgrada ili neboder od stotinjak katova, u Europi bi se mogla izgraditi vrlo mala kuća, ponajviše zbog birokracije.

To je bilo razdoblje kada su velike „arhitektonske zvijezde“ počele ostvarivati impresivne projekte u Kini. Jeftina radna snaga omogućila je arhitektima da projektiraju i u vrlo kratkom roku izgrade inovativne strukture koje bi bile preskupe za gradnju bilo gdje drugdje. Jedan od problema koji se tada pojavio u izgrađenom prostoru bio je taj što su nove zgrade, vođene isključivo zakonima tržišta i željom investitora za velikim povratom uloženog novca, često bile potpuno izdvojene iz urbanog konteksta.

Arhitektonski bum u Kini povezan je s njezinim razvojem i otvaranjem prema svijetu, a najznačajniji događaj koji je potaknuo gradnju i usmjerio pozornost svjetske arhitektonske, ali i šire javnosti prema Kini bile su Olimpijske igre 2008. godine. U tom su razdoblju nastale građevine koje su danas zaštitni znakovi najvećih kineskih gradova.

Tako je Pekinški nacionalni stadion, poznat pod nadimkom „Ptičje gnijezdo“, koji su projektirali svjetski poznati arhitekti iz tvrtke Herzog & de Meuron, izgrađen upravo za potrebe Olimpijskih igara i postao svojevrsni simbol Pekinga.

Kao što mu i nadimak govori, stadion svojim izgledom podsjeća na ptičje gnijezdo, a njegova je izgradnja započela 2005. godine i predstavljala je golem građevinski pothvat.

Pred arhitektima i građevinskim inženjerima inovativni je dizajn postavio brojne izazove.

Stadion je nosilo 24 golema čelična stupa, od kojih je svaki težio oko 1000 tona. Zbog njihove ogromne težine nije bilo moguće koristiti dizalice za montažu pa su stupovi izrađivani na drugoj lokaciji i potom dopremani na gradilište gdje su sastavljani.

Na konstrukciju se zatim nadovezivala čitava mreža manjih potpornih greda koja je stadionu davala njegov prepoznatljiv izgled, dok su se na te grede oslanjale još manje grede koje su nosile prozirnu membranu od polimera kojom je stadion bio prekriven.

S obzirom na količinu upotrijebljenog čelika i ogromne dimenzije čeličnih elemenata, arhitekti i inženjeri morali su razmišljati o čitavom nizu problema, između ostalog i o toplinskom širenju materijala – u Pekingu zime mogu biti vrlo oštre s temperaturama ispod -20 °C, dok su ljeta izuzetno vruća i temperature se često približavaju +40 °C.

Zgrada je također morala izdržati eventualni potres. Kako bi čelična konstrukcija mogla nositi vlastitu težinu i odgovoriti posebnim geografskim i terenskim uvjetima, za cijelu su konstrukciju razvijene posebne vrste čelika koje su mogle zadovoljiti sve izazove. Bio je to najčišći čelik ikad proizveden.

Ove nove vrste čelika zahtijevale su posebno obučeno osoblje i posebne uvjete pri varenju.

Gradnja stadiona završena je u ožujku 2008. godine. Danas ovaj stadion predstavlja ne samo simbol Pekinga nego i značajno dostignuće građevinarstva, a samo je jedna od impresivnih građevina Kine.

Još jedna građevina koja zadivljuje svojim izgledom jest Nacionalni centar za izvedbene umjetnosti (National Center for the Performing Arts), također u Pekingu. Ova se građevina nalazi u samom središtu grada, u neposrednoj blizini Zabranjenog grada i Trga Tiananmen. Ima oblik jajeta, odnosno mjehura od sapunice, koji „pluta“ usred umjetno stvorenog jezera. Ovojnica opere izrađena je od 18 398 titanijskih ploča i 1226 komada superbijelog stakla.

Još jedno iznimno popularno ime u arhitekturi koje je ostvarilo više projekata u Kini bila je i Zaha Hadid. Njezine impresivne organske forme i arhitektura koja ostavlja bez daha krase mnoge kineske gradove.

Jedna od najvažnijih građevina za imidž Pekinga jest i zgrada državne televizije, koju je dizajnirao i projektirao tim OMA nizozemskog arhitekta Rema Koolhaasa, a 2020. godine skupini poznatih arhitekata koji su radili u Kini pridružio se i Daniel Libeskind sa svojim projektom Nacionalnog muzeja u Wuhanu.

Upravo su ove zgrade, kako u Kini tako i među stručnom javnošću u svijetu, izazvale velik broj kontroverzi. Međutim, jedno je sigurno – one danas predstavljaju ne samo značajne arhitektonske objekte u Kini nego i, u mnogim slučajevima, zadivljujuća inženjerska dostignuća.

U odnosu na prvo desetljeće dvadesetog stoljeća, danas se u Kini promijenilo nekoliko stvari vezanih uz samu gradnju, ponajviše u smislu zakonske regulative koja nastoji imati veću kontrolu nad procesom gradnje, ali i nad konačnim proizvodom. Proces gradnje i dalje je vrtoglavo brz, a radna snaga i materijali još su uvijek jeftiniji u odnosu na ostatak svijeta.

Kina će sasvim sigurno i tijekom sljedećih nekoliko desetljeća ostati lider u arhitekturi i građevinarstvu, a u kojem će se smjeru razvoj tih grana dalje kretati, tek ćemo vidjeti.