projekt: Villa Krasica – Kuća koja slijedi teren i briše granice prostora

Na blago nakošenom terenu u zelenilom okruženoj Krasica, nastaje Villa Krasica – suvremena obiteljska kuća koju potpisuje ZDL Arhitekti, pod vodstvom Siniše Zdjelara i Antonije Plavotić.

Projekt, dovršen 2026. godine, prostire se na 515 četvornih metara bruto površine i predstavlja arhitekturu koja ne pokušava nadvladati kontekst, već ga pažljivo čita, interpretira i u njega se upisuje.

Od samog početka, temeljna ideja projekta bila je oblikovati kuću koja odgovara svom okruženju – ne samo formalno, već i prostorno, materijalno i atmosferski. Blagi nagib terena, prirodno zelenilo i otvorene vizure postali su ključni generatori arhitektonske kompozicije.

Umjesto niveliranja terena i nametanja volumena, projekt se razvija u dijalogu s topografijom, gradeći odnos koji je istovremeno suptilan i jasan.

„Nagib terena i okolno zelenilo direktno su odredili razlomljeni volumen kuće na dvije razine, gdje se objekt prilagođava topografiji umjesto da je mijenja. Orijentacija i vizure korištene su za pozicioniranje glavnih prostora prema najkvalitetnijim pogledima i za maksimalno korištenje prirodnog svjetla“, ističe tim arhitekata.

Rezultat takvog pristupa je kuća podijeljena na dvije etaže – djelomično ukopani podrum i otvoreno prizemlje – pri čemu svaka razina odgovara specifičnim uvjetima lokacije, ali i jasno definiranom programskom konceptu. Ova podjela nije isključivo posljedica terena, već i svjesna tipološka odluka kojom se diferenciraju privatni i zajednički prostori.

Podrumska etaža, zarezana u teren, oblikovana je kao intimna zona kuće. U njoj su smještene spavaće sobe, organizirane duž linije nagiba, svaka s vlastitom terasom. Te terase nisu tek vanjski dodaci, već pažljivo oblikovane prijelazne zone koje ublažavaju granicu između arhitekture i prirode. One omogućuju neposredan kontakt s okolišem, ali istovremeno čuvaju privatnost korisnika.

Odnos između ukopanog podruma i otvorenog prizemlja definiran je kombinacijom terenskih uvjeta i konceptualne odluke. Ukopani podrum proizlazi iz nagiba terena, ali je istovremeno svjesno korišten za privatne funkcije, dok je prizemlje oblikovano kao otvoreni i javniji prostor.

U kontrastu s introvertiranijim donjim dijelom, prizemlje se otvara prema krajoliku. Ovdje se nalazi dnevni prostor – kuhinja, blagovaonica i dnevni boravak – organiziran kao jedinstvena, protočna cjelina. Velike staklene površine brišu granicu između unutarnjeg i vanjskog, omogućujući kontinuirani vizualni i funkcionalni tok prema terasi i bazenu.

Život se ovdje odvija između interijera i eksterijera, bez jasne granice.

Prijelazni prostori, poput terasa i vanjskih komunikacija, oblikovani su s posebnom pažnjom, jer upravo oni nose ključnu ideju projekta – integraciju arhitekture i krajolika.

Ključni kriteriji autora bili su kontinuitet između unutarnjeg i vanjskog prostora, praćenje prirodnog terena te stvaranje tampon zona između kuće i okoliša. Terase su oblikovane kao produžetak interijera i prilagođene nagibu.

Pitanje privatnosti rješavano je suptilnim arhitektonskim sredstvima, bez zatvaranja prema okolišu. Spavaće sobe, smještene u ukopanom dijelu, ostvaruju vlastiti odnos s vanjskim prostorom kroz kontrolirane vizure i individualne terase, dok su zajednički prostori i zona bazena otvoreni, ali usmjereni prema krajoliku, čime se izbjegava neželjena izloženost.

Konstruktivni sustav dodatno podupire jasnoću i racionalnost projekta. Podrumska etaža izvedena je kao monolitna armiranobetonska struktura – temelji, zidovi i ploče čine jedinstvenu cjelinu koja osigurava stabilnost i kontakt s tlom.

Prizemlje, s druge strane, kombinira armiranobetonske elemente i čelične stupove (HEB 200), čime se omogućuje potpuno ostakljena fasada i fleksibilan, slobodan tlocrt bez konstrukcijskih ograničenja.

Ovakav konstruktivni sustav omogućuje jasnu i racionalnu organizaciju prostora, s fleksibilnim prizemljem bez konstrukcijskih prepreka, te podržava čistu geometriju i koncept otvorene, transparentne arhitekture.

Materijalizacija kuće slijedi istu logiku suzdržanosti i povezanosti s kontekstom. Korišteni su materijali koji su trajni, jednostavni i u dijalogu s lokalnim krajolikom.

Sitarski kamen referira se na postojeće kamene zidove i usjeke terasa, dok beton – dijelom pigmentiran, dijelom ostavljen u svojoj sirovoj formi – nosi osnovni karakter arhitekture.

Posebna pažnja posvećena je njegovoj teksturi, dobivenoj oplatom od drvenih dasaka, čime se naglašava taktilnost i trag materijala.

U prizemlju, podovi su izvedeni u terrazzu, odabranom zbog svoje otpornosti i utilitarnog karaktera, ali i zbog mogućnosti da se kroz agregate i tonove poveže s paletom boja okoliša.

Ideja je bila da se kuća što više stopi s okolišem te da materijali budu jednostavni za korištenje, trajni i u skladu s lokalnim kontekstom, ali s diskretnim odmakom kroz kolorit.

Projekt se ističe i promišljenim pristupom energetskoj učinkovitosti. Djelomično ukopana etaža osigurava prirodnu toplinsku stabilnost, smanjujući potrebe za grijanjem i hlađenjem, dok su velike staklene površine u prizemlju pažljivo balansirane kroz sustave zasjenjenja i odnos punih i transparentnih ploha.

Djelomično ukopana etaža značajno doprinosi energetskoj učinkovitosti objekta, dok su velike staklene površine planski integrirane uz pasivnu i aktivnu zaštitu od sunca.

Sustavi grijanja i hlađenja prilagođeni su funkciji prostora – podno grijanje u intimnijem, stabilnijem donjem dijelu, te kombinacija ventilokonvektora i kontrolirane ventilacije u otvorenom prizemlju, gdje su toplinske oscilacije izraženije.

Prirodna svjetlost ima ključnu ulogu u oblikovanju prostora i atmosfere kuće. Arhitektura je zamišljena gotovo kao nadstrešnica u krajoliku, s pažljivo promišljenom insolacijom kroz godišnja doba. Zbog izražene zapadne orijentacije, ljeti kada je sunce visoko prostor se prirodno štiti, dok se zimi omogućuje njegovo zatvaranje radi kontrole prodora svjetlosti i topline.

Osim jasnih prostornih i materijalnih odluka, identitet kuće oblikuju i suptilni, često nevidljivi detalji. Način prihvata staklenih stijena, izvedba betonskih prepusta te integracija vertikalnih sjenila čine sloj arhitekture koji se ne nameće, ali je ključan za cjelokupni doživljaj.

„Posebno je zanimljiv bio detalj tijekom izvedbe, kada je duž cijelog oboda kuće bio izveden kontinuirani razmak (procjep) u krovnoj ploči“, ističu projektanti.

Villa Krasica tako se može promatrati kao logičan nastavak, ali i razvoj arhitektonskog jezika studija ZDL Arhitekti – projekt koji potvrđuje kontinuitet njihovih principa, ali ih istovremeno produbljuje i preciznije artikulira.

Projekt predstavlja kontinuitet ranije postavljenih principa, ali i evoluciju u smislu veće prostorne otvorenosti, naglašenije povezanosti s terenom i fluidnijeg odnosa unutarnjeg i vanjskog prostora.

U konačnici, Villa Krasica nije kuća koja dominira prostorom, već ona koja ga razumije.

Njezina kvaliteta proizlazi iz pažljivo uspostavljenih odnosa – između arhitekture i krajolika, privatnosti i otvorenosti, konstrukcije i materijala – stvarajući skladan, tih i dugoročno održiv prostor za život.

Fact sheet & Credits

• Naziv projekta: Villa Krasica
• Naziv ureda: ZDL Arhitekti
• Godina završetka: 2026.
• Bruto površina: 515 m²
• Lokacija projekta: Krasica, Hrvatska
• Namjena / funkcija: Stambena
• Glavni arhitekti: Siniša Zdjelar, Antonija Plavotić
• Fotograf: Koridor27