Ozelenjavanje urbanih i zatvorenih i otvorenih prostora radi poboljšanja kvalitete

Oblik zelenog zida definira se i prema položajnim karakteristikama zida u odnosu na ostale elemente arhitekture, kutu gledanja i udaljenosti promatrača. Sama kompozicija zida prvenstveno je uvjetovana integrativnošću, proporcionalnim odnosom, uravnoteženošću i skladnošću elemenata, ritmom, učestalošću ponavljanja, simetrijom, asimetrijom, harmonijom i modularnošću.

Primjenjiv je geometrijski pristup oblikovanju zelenih zidova, jer on pridonosi lakšem oblikovanju, kompoziciji, simboličkom odnosu unutar i izvan prostora u kojem se nalazi, kao i određivanju potrebnih tehnoloških veličina pri dimenzioniranju. Ovisno o urbanom kontekstu u kojem se nalazi, zeleni zid pruža čitav niz osjetljivih pojava ističući „skladan odnos reda i izražaja, harmoniju između konstrukcije i prikaza.” Treba naglasiti da je dinamičnost forme koja se postiže zelenim zidom iskazana kroz prepoznatljivu strukturu materijalizacije.

Izgled nekog materijala čini sve ono što se o njemu može saznati posredstvom ljudskih osjetila, pa se prema specifičnostima građevinskih materijala u elemente izgleda mogu ubrojiti.

Osnovna oblikovna i projektantska karakteristika zelenih zidova je njihova dugotrajnost, mogućnost promjene i ponavljanje elemenata. Oni sami po sebi čine određeni tip strukture, a osnovno pravilo strukture je poštivanje konstrukcijskih zakonitosti.

Upotrebom biljaka u završnoj obradi, teško se može govoriti o materijalizacijskom bogatstvu, već o sadržajnom, zanimljivom i složenom skulpturalnom karakteru zelenog zida. U pojedinim slučajevima zeleni zidovi se transformiraju u dominantni umjetnički izraz u prostoru u kojem se nalaze, zahvaljujući projektantskom istraživanju potencijala materijala od koga je izrađen i novih strukturalnih sustava.

Većina projektanata nastoji ostvariti određeni arhitektonski doprinos, u oblikovanju zelenih zidova više kao odgovor na trenutne dizajnerske, arhitektonske i kulturološke ciljeve vremena u kojem se projektiraju, nego na neka teorijska i empirijska pitanja.

Sve ovo rezultira složenijim tehnološkim zahtjevima u projektiranju i realizaciji, daljem istraživanju graničnih mogućnosti i poboljšanju osnovnih karakteristika, ali i novih relacija između materijala, oblika i konstrukcije. Viša razina znanja o materijalima i načinima poboljšanja njihovih osobina, omogućila je dimenzionalno redefiniranje elemenata, što dovodi do kombinatorne učinkovitosti i jedinstvenog uobličavanja prostora primjenom zelenih zidova.

Konstruktivna neuobičajenost, primijenjeni materijali, dominantna su pojava u arhitekturi novijeg doba, jer omogućavaju raznovrsnost kombinatorike oblika, bolje iskorištenje graničnih potencijala primijenjenih materijala, ekonomičnost i racionalnost sklopa.

U procesu definiranja kriterija za određivanje oblikovnih karakteristika zelenih zidova prije svega mora se razmišljati o faktorima koji su utjecali na percepciju zida bez kvantitativnog izražavanja. To se prije svega odnosi na: Inovativnost dizajnerskog i tehnološkog rješenja, Skladnost s urbanim kontekstom okruženja, Laka prepoznatljivost i jednostavnost rješenja, Harmoničnost kompozicije, boje i teksture.

Autor teksta: prof.dr. Budimir Sudimac, Sveučilište u Beogradu – Arhitektonski fakultet