Intervju: Vedrana Vrabec i Marko Rašić – Brendiranje prostora kao režija iskustva

Studio Rašić+Vrabec, koji čine dizajneri Vedrana Vrabec i Marko Rašić, jedan je od najintrigantnijih kreativnih tandema hrvatske scene. Njihov rad briše granice između arhitekture, dizajna i umjetnosti, stvarajući prostore koji pričaju priče, oblikuju iskustva i komuniciraju identitet na svim razinama.

Bilo da je riječ o postavima izložbi, interpretacijskim centrima, muzejskim prostorima ili prostornom brendiranju, njihovi projekti uvijek odišu jasnoćom koncepta, promišljenim detaljima i izraženim senzibilitetom prema kontekstu. Njihova je filozofija da prostor nije samo fizička struktura, već medij koji prenosi poruku, emociju i vrijednosti brenda ili institucije koju predstavlja.

Rašić i Vrabec zagovaraju holistički pristup dizajnu – onaj u kojem se estetika, funkcionalnost i narativ stapaju u jedinstveno iskustvo. Kroz godine su izgradili prepoznatljiv autorski potpis i osvojili niz međunarodnih nagrada, potvrđujući da su inovacija, interdisciplinarnost i promišljenost njihova osnovna polazišta.

Njihov rad, istodobno intelektualan i intuitivan, spaja strategiju i emociju, arhitekturu i priču, čineći prostor nositeljem identiteta i doživljaja. U razgovoru za „grenef.“ otkrivaju kako nastaju njihove ideje, kako balansiraju između kreativnosti i tržišnih realnosti, te što ih i danas, unatoč svim izazovima, pokreće da stvaraju prostore koji traju.

Studio Rašić+Vrabec već dugi niz godina prepoznat je po autentičnom pristupu dizajnu prostora i snažnom osjećaju za kontekst. Kako biste Vi opisali svoj kreativni rukopis i filozofiju koja stoji iza njega?

Naš rad uvijek polazi od ideje da prostor nije samo neka forma, već je bitan doživljaj iz perspektive korisnika. Svaki projekt gledamo kao živi organizam koji u sebi spaja priču, emociju i funkciju. Ne krećemo od oblika nego od smisla, od onoga što želimo reći, izazvati ili promijeniti.

Imajući to u vidu naš je rukopis više način razmišljanja i kreiranja nego estetski potpis. Nije cilj da netko ulaskom u prostor prepozna da smo ga mi radili, nego da osjeti onu emociju koju smo željeli prenijeti, da se uvuče u priču.

Osnova je uvijek slojevitost, jasnoća koncepta i empatija prema kontekstu, bilo da je riječ o muzeju, izložbi ili javnom prostoru. Volimo reći da dizajniramo prostor kao medij, a ne kao arhitekturu; medij koji komunicira određene vrijednosti, željeni identitet i emociju.

Koliko se Vaš zajednički rad oslanja na dijalog i razmjenu ideja između vas dvoje? Postoji li jasna podjela uloga ili je sve stvar trenutka i međusobnog povjerenja?

Naš rad je kontinuirani dijalog. Ne postoji hijerarhija ni kruta podjela, više je riječ o otvorenoj razmjeni, nadopunjavanju. U ovakvom radu treba shvatiti da ideje ne dolaze od nas samih već mi posežemo za njima iz kolektivno nesvjesnog i onda ih kritičkim umom definiramo i realiziramo, ali ih je besmisleno svojatati. Tako možemo slobodno stvarati i razviti najviši potencijal svake ideje. Prva faza u projektu je zajednička, misaona, u kojoj se ideje neprestano preispituju, preklapaju, brišu i ponovno rađaju. Finalnu odluku uvijek donosi jedan, a tko će to biti, ovisi o konkretnom projektu.

Često se u Vašim projektima vidi balans između racionalnog i emocionalnog, tehničkog i poetskog. Koliko Vam je važna ta ravnoteža?

To je srž našeg pristupa. Bez racionalnog nema dobre strukture, bez emotivnog nema inspiracije. Mi se trudimo da prostor govori i umom i tijelom, da ga se može razumjeti, ali i osjetiti. Tehnička preciznost otvara mogućnosti za slobodnu poetiku, a tek onda sve dobiva smisao. U konačnici, ravnoteža nastaje, kada prostor funkcionira intuitivno kada se ne mora objašnjavati, nego se jednostavno doživi.

Hrvatska arhitektonska scena posljednjih godina pokazuje veliki raspon od komercijalnih projekata do onih koji se bave društvenim i kulturnim kontekstom. Kako Vi vidite stanje kulturnih prostora danas i u kojem smjeru se, prema Vašem mišljenju, kreće domaća praksa?

Kulturni prostori u Hrvatskoj danas su vrlo heterogeni od institucionalnih projekata koji se pomalo otvaraju prema suvremenim praksama, do lokalnih inicijativa koje pokazuju nevjerojatnu energiju. Primjećujemo sve veći interes za interpretacijski dizajn, za muzeje i centre koji žele pričati priče, a ne samo izlagati predmete.

To je pozitivan pomak, jer se publika mijenja, želi sudjelovati, razumjeti, dotaknuti. Domaća praksa ide prema većoj interdisciplinarnosti, što je dobro. Ipak, još uvijek postoji jaz između vizije i realnih uvjeta, između želje za kvalitetom i ograničenja sustava. Mi vjerujemo da je budućnost upravo u balansiranju ta dva svijeta.

U Vašim projektima osjeća se vrlo snažan konceptualni okvir. Odakle polazite u procesu oblikovanja – iz priče, prostora ili korisnika?

Priča je osnova, srž svega. Priča može doći iz konteksta, iz povijesti mjesta, iz naručiteljeve vizije ili iz razrađene muzejske koncepcije. No u konačnici, sve radimo za iskustvo korisnika.

Ono je najbitnije. Naš proces ide od impresije prema konkretnom. Prvo pronalazimo smisao, zatim oblik. To je put od narativa prema vizualu, od ideje prema materijalu. I zato svaki projekt ima drugačiji ton, jer svaka priča traži svoj jezik, a svaku priču može se ispričati na mnogo načina, treba naći onaj pravi.

Na koji način pristupate suradnji s investitorima (naručiteljima), pogotovo u situacijama kada se njihova očekivanja razlikuju od Vašeg profesionalnog stava?

Dobar projekt uvijek nastaje iz dobre komunikacije. Kada postoji međusobno razumijevanje i otvorenost, i najzahtjevniji klijent postaje partner.

Ponekad je naš zadatak ne samo dizajnirati prostor, nego i prevesti ideju, pomoći klijentu da vidi širu sliku. Naravno, neslaganja postoje, ali ona nisu prepreka ako se vodi dijalog.

Uvijek nastojimo objasniti koncept argumentima, ali i slušati. Znati slušati i čuti za projekt može biti presudno. Naravno, ne namećemo ništa pod svaku cijenu, a isto tako ima i stvari koje ne bismo radili ni za koju cijenu. Uspješan projekt je onaj u kojem se naručitelj prepozna, ali na razini više nego što je očekivao.

Koji Vam je projekt do sada bio najveći izazov – tehnički, kreativno ili emocionalno – i zašto?

Svaki projekt donosi niz izazova, ali Moneterra, Muzej novca Hrvatske narodne banke, posebno se istaknuo zbog iznimno kratkog roka izvedbe. U svega šest mjeseci bilo je potrebno osmisliti i realizirati sve: od samog naziva branda i vizualnog identiteta, preko narativa postava, projektiranja interijera i interaktivnih instalacija, pa do pisanja tekstova, izrađivanja grafika, videa, aplikacija, opreme, IT sustava, sve do same produkcije i otvaranja muzeja. Prostor je bio u roh-bau fazi i tek je trebalo ishoditi građevinsku dozvolu.

Rad je zahtijevao preciznost, poštivanje strogih sigurnosnih standarda i primjenu suvremenih tehnologija. Projekt je uspješno realiziran zahvaljujući iznimnoj suradnji svih stručnjaka uključenih u njegovu provedbu.

Emocionalno, najveći izazov je bila Kuća stabla svijeta Trebišća, zbog prirode mjesta i teme fascinantne praslavenske mitologije koju je trebalo prenijeti posjetiteljima. Riječ je o logistički zahtjevnoj izvedbi, ponajprije zbog same lokacije.

Pristup je moguć isključivo pješke, a područje je potpuno izvan dosega mobilnog signala i internetske povezanosti. U takvim uvjetima, svaki detalj mora biti dobro isplaniran, jer povratak po zaboravljeni alat ili dokument nije jednostavan zadatak. Tako da je realizacija uključivala i duhovni razvoj sudionika 😊

Kada govorimo o brendiranju prostora, koliko je važna dramaturgija kretanja kroz prostor – svjetlo, materijali, tipografija, zvuk – u odnosu na klasične grafičke elemente brenda?

Kretanje kroz prostor je u našem slučaju komunikacija s brandom. Svjetlo, materijali, miris, zvuk, ritam, ali i svi grafički elementi poput fotografija, boja, ilustracija, pisma, oblika zajedno grade percepciju brenda.

Dramaturgija prostornog identiteta može se graditi uz pomoć svih ovih elemenata. Važno je odabrati koje medije utišati, a koje pojačati i napraviti dobar ritam između njih. Svako to orkestriranje i dirigiranje značajno definira finalni doživljaj, jer su to elementi koje prosječan posjetitelj obično ne percipira, već na njega utječu podsvjesno. Oni i moraju stajati u drugom planu kao podloga za priču i eksponate. Sami grafički elementi su važni, ali oni su tek jedan sloj. Pravi brend živi u osjećaju koji izazove. Mi brendiranje prostora shvaćamo kao režiju iskustva jer ono što se pamti nije samo znak, nego atmosfera.

Na koji način tehnologija i interaktivnost danas mijenjaju način na koji promišljate i dizajnirate izložbe i prostorne identitete?

Tehnologija nam je postala produžetak naracije u postavu. Više nije riječ o efektu, nego o suptilnom sloju priče. Interaktivnost koristimo kao alat koji potiče dijalog s posjetiteljem koji danas ne želi biti samo promatrač, nego sudionik. Osim toga dijalog predstavlja najprirodniji i najučinkovitiji oblik učenja, za razliku od pasivnog slušanja i promatranja, tijekom kojeg pažnja s vremenom neizbježno opada. S time da interaktivno nipošto nije nužno i digitalno, dapače, mlađe generacije preferiraju mehaničke i taktilne doživljaje, s obzirom na to da je sve digitalno jako rasprostranjeno i dostupno. Kada se pravilno integrira, tehnologija bude nevidljiva, gotovo organska. Ključ je u balansu, odnosno u tome da digitalno nikad ne nadglasa taktilno i živo.

Koliko Vam je važno da projekt ostavi trajnu vrijednost – ne samo estetsku, nego i društvenu?

To je, zapravo, jedina prava vrijednost. Prostori se mijenjaju, estetika ovisi o kontekstu, promatraču, kulturi, vremenu.. sve to prolazi i mijenja se, ali iskustvo koje potakne empatiju, znatiželju ili spoznaju, to ostaje. Trudimo se da svaki projekt na željeni način doprinese zajednici, jer je njihov značaj takav da mogu imati cijeli niz društvenih, kulturnih, obrazovnih i ekonomskih koristi. Na kraju, dizajn nije samo oblikovanje prostora, nego mu je cilj da oblikuje nas.

Mnogi arhitekti danas ističu da se prostor za stvaralaštvo sve više sužava pod pritiskom tržišta. Osjećate li i Vi taj pritisak u svom polju djelovanja, i na koji način ga prevladavate?

Naravno da ga osjećamo. Svi koji rade u kreativnim industrijama znaju koliko su ritam i ekonomija neumoljivi s jedne strane. S druge strane nikad nije bilo više mogućnosti, tehnološki napredak i pristup informacijama ujedno i olakšavaju taj tempo, a i vježbaju naš kritički um. To je duh vremena, a naš odgovor nije povlačenje, nego fokus. Biramo projekte koji imaju smisao i dugoročni učinak. Manje radova, ali više dubine.

Arhitektura je danas snažno povezana s održivošću i odgovornošću prema prostoru. Kako Vi u svom radu pristupate temi energetske učinkovitosti i održivih materijala – intuitivno ili planski, već u samom konceptu projekta?

Pristupamo planski, ali uvijek u okviru realnih mogućnosti i zahtjeva projekta, što znači da u praksi ovisimo o budžetu, lokaciji i dostupnosti na tržištu. U manjim sredinama to često znači balansiranje između željenog i izvedivog.

Održivost ne moraju biti samo zelene površine ili fasade ili organski materijali, nego razmišljamo dugoročno o načinu kako će se prostor iskorištavati i kako to optimizirati.

Rješenja mogu doći i intuitivno, iz navike da promišljamo funkcionalno i racionalno, ali u konačnici sve mora imati opravdanje u praksi. Ponekad to bude manji čin, poput prirodnog svjetla, lokalnih materijala, jednostavan, logičan detalj koji može učiniti veliku razliku.

Koliko je, prema vašem mišljenju, važno da se arhitektonski uredi i dizajneri danas aktivno promoviraju kroz medije, portale i društvene mreže? Kako gledate na ulogu stručnih časopisa poput “grenef.-a” u afirmaciji domaće scene i stvaranju prostorne kulture?

Promocija je važna, ali ne smije postati sama sebi svrhom. U današnjem svijetu, gdje vizualno često preteže nad sadržajem, lako je upasti u zamku površne vidljivosti.

Mediji su prozor prema svijetu, oni omogućuju da naš rad dopre do šire publike, ali istovremeno su i filter koji oblikuje percepciju vrijednosti i kvalitete. Zbog toga je ključno da postoje platforme poput časopisa „grenef.“, koje ne promoviraju dizajn samo kao estetiku, već otvaraju prostor za ozbiljan, reflektivan i kritički razgovor.

Stručni časopisi i profesionalne publikacije imaju nezamjenjivu ulogu u stvaranju kulture dizajna. Oni ne samo da dokumentiraju i valoriziraju radove, već grade dijalog – između autora i publike, između prakse i teorije, između tržišta i institucija.

U tom kontekstu, promocija prestaje biti puka vidljivost, a postaje dio procesa razumijevanja, vrednovanja i razvoja struke.

I za kraj – što Vas trenutno najviše inspirira? Ljudi, mjesta, materijali, tehnologija ili možda sama tišina projekta u nastajanju?

Uvijek je to suma svega. Ponekad čovjek može izdvojiti jednu stvar, ali često je to i nesvjesno.

Možda neki slučajan komentar na prijateljskoj kavi, ili odjeci globalnih političkih zbivanja.

Možda implikacije koje donosi umjetna inteligencija u dizajnu, novo poznanstvo ili film, knjiga.

Neki dan je to bio oblik zagorenog traga na papiru za pečenje. Za svaki novi projekt najdirektnije nas inspiriraju ljudi s kojima radimo, njihova strast, povjerenje, hrabrost, želja. I priroda, jer nas uvijek podsjeti na proporciju, na jednostavnost i ritam te odnose koji sve povezuju.

Život je inspiracija.