intervju: Mia Roth i Tonči Čerina – Arhitektura nadrasta vrijeme u kojem nastaje

Mia Roth i Tonči Čerina su hrvatski arhitekti koji surađuju od 1999. godine. Temelje svoju praksu na uspješnom sudjelovanju u brojnim arhitektonskim natječajima. Svoju praksu isprepliću s pedagogijom i istraživanjem, s posebnim naglaskom na prostorne izraze od javnog interesa.

U intervjuu sa Miom Roth i Tonči Čerinom razgovarali smo o evoluciji arhitektonskog partnerstva koje se razvijalo kroz godine zajedničkog rada i strasti prema arhitekturi.

Njihovo poslovno putovanje započelo je još tokom studija kada su zajednički učestvovali na arhitektonskim natječajima.

A sa našom redakcijom su podijelili na koji način balansiraju između privatnog i poslovnog života. Također smo razgovarali i o ulozi povijesti u suvremenoj arhitekturi kao i utjecaju novih tehnologija poput umjetne inteligencije na budućnost profesije.

Recite nam nešto više o Vašem upoznavanju i kako je Vaš odnos kao arhitektonskog tima evoluirao tijekom godina?

Upoznali smo se na fakultetu, i vrlo brzo smo počeli zajedno sudjelovati na arhitektonskim natječajima. Kroz te prve suradnje smo otkrili da i kao arhitekti odlično funkcioniramo zajedno, nekako je privatni i arhitektonski segment naših života postao neodvojiv.

Radili smo u različitim kombinacijama, uz posao, s drugim suradnicima, kolegama, osnovali ured. Uvijek smo mi činili jezgru, ali i danas često ulazimo u različite suradnje unutar i izvan struke.

Kako opisujete svoj radni proces kada surađujete na projektima? Postoji li neki specifičan ritual ili metodologija koju preferirate?

O svemu prvo puno razgovaramo. Pokušavamo otkriti što nam je u nekom zadatku interesantno, kojoj atmosferi težimo, kakav ambijent želimo isprojektirati, koji je cilj onoga što radimo. Te razgovore prate skice, reference, brze probe, radne makete. Radimo niz varijanti.

Pokušavamo otkriti što je zadatkom ili projektnim programom neizrečeno, a što je prava svrha projekta, njegov smisao.

Kako balansirate između osobnih odnosa i profesionalnog partnerstva? Kako održavate tu ravnotežu?

Nema ravnoteže, sve je isprepleteno. Arhitektura je neodvojiva od svih naših aktivnosti i razgovora. U njoj smo bez obzira okupira li ona ono što se kvalificira kao radno vrijeme ili slobodno vrijeme. U njoj smo stalno. Osobni odnos za nas je je ujedno i arhitektonski.

Spomenuli ste svoje intenzivno zanimanje za arhitekturu koje prožima i Vaš privatni život. Kako to utječe na Vašu svakodnevnu dinamiku?

Obrnuto od uobičajenog svakodnevnog ritma, mi se, kad radimo, više bavimo obavljanjem niza drugih zadataka, a kad smo slobodni, onda se bavimo arhitekturom.

Koje su prednosti i izazovi sudjelovanja na arhitektonskim natječajima prema Vašem iskustvu? Zašto smatrate da su natječaji važni?

Arhitektonski natječaji su prostor gotovo apsolutne projektantske slobode, i platforma u kojoj su svi jednaki. Naručitelj je apstraktan, autori postavljaju sami vrijednosne sustave na koje odgovaraju projektima, izražavaju svoje idealizme.

Najkvalitetniji dosezi i naše i inozemne arhitekture redovito su rezultat institucije javnog arhitektonskog natječaja. Oni nisu idealni, i procesi žiriranja su jednako subjektivni kao i autorski odgovori na postavljeno pitanje. Međutim, eksperimentalni potencijal kojeg oni nose jedini mogu doista testirati moguće budućnosti za određene situacije koje bi se inače rješavale u spektru očekivanog.

Kako gledate na trenutno stanje prakse natječaja u Hrvatskoj? Kako se nosite s izazovima i otporima u promoviranju natječaja kao glavnog načina odabira projekata?

Natječajna praksa je u Hrvatskoj kontinuirana, no ima amplitude. Danas često svjedočimo situacijama u kojima se za male zahvate raspisuju natječaji dok se veliki kompleksi često rade bez njih, i posljedice toga u prostoru su očigledne. Oni svejedno opstaju, i tema su kontinuiranih napora da ih se osnaži i obrani od drugih načina dobivanja rješenja kojima arhitektonska kvaliteta nije primarni cilj. Posljedice koje loša izgradnja ima su trajne, i bez obzira na to je li neka investicija privatna ili javna, ona ima utjecaj na kvalitetu života svih koji se s njom susreću. Stalni su napori da se debirokratizira postupak arhitektonskog natječaja, da bi fokus bio kvalitetan projekt koji je odgovoran i prema društvu i prema kulturi koju izgrađeni projekt generira. Ta nastojanja nisu samo naša, ona postoje na europskoj razini.

Vaš pogled na neizgrađenu arhitekturu kao važan dio arhitektonske baštine. Kako objašnjavate vrijednost projekata koji nikada nisu izgrađeni?

Neki od međaša arhitektonske povijesti, projekti koji su pomicali granice razmišljanja o arhitekturi, o njezinoj ulozi i mogućnostima, nisu nikad bili izgrađeni.

Svejedno, svojim su tezama postali neodvojiv segment arhitektonske kulture. Oni dokazuju da ideja arhitekture nije samo u izvedenoj kući. Teze, utopije, zamišljanja budućnosti, redovito su izraženi kroz projekte kojima često izvedba nije ni bila cilj, već su projektirani manifesti. Uz to, arhitekti komuniciraju nacrtima, i didaktičku vrijednost nekog projekta redovito nosi njegov crtež.

Kako vidite budućnost obnove postojećih zgrada i infrastrukture u odnosu na izgradnju novih? Koji je Vaš pristup održivoj arhitekturi?

Tema superponiranja novog u starom je aktualna iz niza razloga. Svakako je jedan od njih održivost – praznih struktura je mnogo i besmisleno ih je rušiti, one se mogu reprogramirati, transformirati, dograditi, popraviti, reinterpretirati. Dijalozi s onim što postoji su osim toga sastavni dio povijesti izgrađene okoline, slojevi vremena se talože i čine izraz i značaj kulturnog prostora.

Aktualnost tih tema pokazuje i činjenica da su neke od najznačajnijih novijih realizacija u svijetu, ali i kod nas, upravo rezultat takvih intervencija i dijaloga. Bogatstvo mogućnosti u realiziranim i spekulativnim dijalozima pokazao je i nedavni Zagrebački salon arhitekture i urbanizma kojega su kurirali Iva Letilović i Igor Pedišić. Upravo u ponovnom korištenju je suština održivosti, ne u tehnologijama koje brzo zastarijevaju.

Kako se nosite s ideološkim ili političkim konotacijama koje se povezuju s arhitekturom, posebno u kontekstu arhitekture nastale za vrijeme različitih političkih režima?

Arhitektura nadrasta vrijeme u kojem nastaje. Iako je bez društvene namjere koja ju stvara njezina realizacija nemoguća, ona se s vremenom oslobađa od konotacije okolnosti svog nastanka, ostaje samo njezina arhitektonska kvaliteta.

S vremenskim odmakom, ta kvaliteta je iznad režima i neposrednoga društvenog ili političkog konteksta. Zrelost društva očituje se između ostaloga u tome da prepozna arhitektonsku kvalitetu oslobođenu od ideologije koja ju je stvorila.

Vaš pogled na ulogu umjetne inteligencije u arhitekturi. Kako mislite da će AI utjecati na budući rad arhitekata?

Promjena načina rada uzrokovana umjetnom inteligencijom će sigurno biti radikalna, kao što je uostalom bila suštinska promjena prakse nakon pojave računala, ili prije toga industrijalizacije.

Vjerujemo da će AI preuzeti niz automatiziranih, banalnih, ili vremenski zahtjevnih radnji, no isto tako će osloboditi vrijeme za dubinsko promišljanje. Autentična kreativnost će opstati.

Jeste li zabrinuti da bi tehnološki napredak mogao ugroziti tradicionalne aspekte arhitektonske prakse, ili vjerujete da će ih obogatiti?

Tradicionalni aspekt arhitektonske prakse je oksimoron, jer je arhitektonska praksa povijesno u stalnoj mijeni. Društvene, poilitičke ili tehnološke promjene dio su istih procesa kao i arhitektura. Nijedno pritom ne ugrožava ono drugo.

Kako biste opisali svoj odnos prema povijesti arhitekture i njezinoj interpretaciji u suvremenom kontekstu?

Većina primjera na koje se oslanjamo su povijesni primjeri. Kako smo sazrijevali, tako su nam i povijesni slojevi bivali jasniji. Danas smo sigurno više senzibilizirani prema stoljećima starim strukturama, nego kad smo bili mlađi i usmjereni na novo. Je li to pitanje odrastanja ili današnjeg vremena, ne znamo. Ali uvjereni smo da neki modeli koji su se usavršavali stoljećima zapravo predstavljaju vrhunac svoje funkcije. Primjerice, rimski domus.

Logika materijala ili konstrukcije koja je sadržana u povijesnim zgradama s vremenom postaje uvjerljivija, pogotovo sada kada je sve moguće simulirati. Njihova je jasnoća i trajnost također lekcija u kontekstu suvremenih tumačenja održivosti.

Kako Vaša strast prema arhitekturi utječe na Vaš osobni život i kako se odražava na svakodnevne aktivnosti izvan profesionalne sfere?

Puno putujemo i obilazimo arhitekturu. Značajan segment planiranja našeg slobodnog vremena ima druge gradove, arhitekturu i umjetnost kao okosnicu. Izložba ili koncert redovito su povod da se negdje zaputimo, a onda s djecom dalje ta mjesta istražujemo.

Kako vidite ulogu arhitekture u oblikovanju javnog prostora i zajednica? Koji su primjeri Vaših projekata koji ilustriraju Vaš pristup ovoj temi?

Sva arhitektura oblikuje društvo, izravno utječe na kvalitetu života i pojedinaca i zajednice. A arhitektura društvene infrastrukture u tome ima posebnu ulogu. Mi se takvim projektima najradije bavimo. Imali smo sreću da smo kao vrlo mladi arhitekti praksu počeli zahvaljujući prvim nagradama na natječajima za vrtić i školu, u Zagrebu i u Popovači.

U oba ta projekta smo poseban fokus stavili na ono što nije bilo iskazano u programu, a što bitno utječe na to kako će korisnici te prostore prisvojiti, bilo da govorimo o širem krugu ili o pojedinom djetetu. Promatrali smo život tih kuća nakon što su bile izgrađene i koliko su bile ispravne naše pretpostavke o tome kako će se taj međuprostor koristiti. Tim smo projektima pokušali i utjecati na silnice budućeg razvoja okolnih prostora, na identitete koje će jedna točka društvene infrastrukture dugoročno uspostaviti.

Kako gledate na obrazovanje budućih arhitekata? Koji su ključni elementi koje bi trebalo naglasiti u njihovom obrazovanju?

Ono što se na engleskom zove ‘agency’, motivaciju i sposobnost agilnog reagiranja na neposredne okolnosti, je najvažnije odgojiti kod budućeg arhitekta.

Brzi razvoj sigurno će tražiti sposobnost brze prilagodbe novim uvjetima, tehnologijama, akutnim pitanjima. Pritom se podrazumijeva da je savladana svijest o tome što čini dobru arhitekturu, i da je takvo djelovanje informirano i temeljeno na sposobnosti projektantski kvalitetnog moduliranja prostornih odnosa. Prilagodljivost i vještina komunikacije i rada u raznolikim kolektivima je također važna vještina. Štoviše, konkretna stručna znanja jednako su značajna kao i manje opipljive, ‘meke’ vještine.

Koliko su arhitektonska izdanja časopisa, poput medijske platforme „grenef.“, važna za struku? Koje strane časopise volite i koristite u svom uredu?

Arhitektonske publikacije, i tiskane i digitalne, su izuzetno značajne kao platforme za informiranje, polemiziranje i razmjenu znanja. Naš časopis ‘Čovjek i prostor’ kojeg izdaje Udruženje hrvatskih arhitekata prošle je godine proslavio 70 godina izlaženja. Časopis ‘Oris’ se etablirao kao jedna od najznačajnijih regionalnih publikacija, no na žalost se nakon dvadeset godina ugasio. Oba su vrlo značajna za domaću arhitektonsku scenu. Od inozemnih smo pretplaćeni na Architectural Review, pratimo Vizkulturu, WeArch, Volume i Plan, a redovito kupujemo El Croquis, Detail, 2G, Arch+ i druge.