intervju: Alen Žunić – Arhitektura za bolji svijet – prema gradovima budućnosti

Predstavljamo vam inspirativnu priču o arhitektu Alenu Žuniću, voditelju arhitektonskog ureda ALBATROSS i profesoru na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Žunićeva vizija arhitekture i urbanizma uključuje duboko promišljeno planiranje, usmjereno na stvaranje istovremeno funkcionalnih i vizualno atraktivnih gradskih sredina.

Osnovao je ALBATROSS s idejom da spoji urbanizam i arhitekturu, što su često odijeljena područja kod nas i u svijetu. Naglasak stavlja na opsežna istraživanja i inovativne ideje koje njegovi mladi timovi razvijaju kroz kreativne procese, zadržavajući kolektivni duh i praktičnu kontrolu nad projektima.

Alenovi projekti su redovito rješenja velikoga mjerila, od vizija cijelih gradova, gradskih naselja, investicijskih zona i prostranih javnih prostora do pojedinačnih stambenih kompleksa, inovacijskih poslovnih inkubatora, HUB-ova i zgrada društvene namjene, što je do sada projektirao za brojne hrvatske gradove, poput Cresa, Pazina, Bjelovara, Pule ili Rijeke.

Upravo ovi projekti svjedoče o njegovoj posvećenosti stvaranju trajnih, suvremenih rješenja koja odgovaraju specifičnom kontekstu lokacije. U timu nastoji održati mladenačku energiju i svježinu ideja, uz mnogo eksperimentiranja i testiranja granica arhitekture, a jedan od ključnih izazova mu je stvaranje kreativnih vizija za gradove budućnosti.

Ovaj intervju je inspirativan prikaz arhitekta koji, unatoč poteškoćama, ostaje fokusiran na stvaranje novih i kvalitetnih urbanih i arhitektonskih prostora, uz poticajnu poruku za mlade arhitekte: “Čitajte, čitajte, čitajte,” ističući važnost obrazovanja i otvorenosti prema znanju.

Vaša bogata akademska iskustva iz prestižnih svjetskih institucija poput MIT-a, Harvarda i ETH-a u Švicarskoj ističu se u Vašoj biografiji. Što Vas je potaknulo na povratak u Hrvatsku?

Odluka o povratku nije bila laka, razmišljao sam naravno i ostati u jednom trenutku, zbog dobrih prilika koje su se otvorile – prvo da nastavim s edukacijom na Harvardu i upišem doktorat odmah po završetku postdiplomskog studija, a kasnije i da nakon postdoktorskog istraživanja na ciriškom ETH-u krenem raditi u toj sjajnoj zemlji.

Ipak, ubrzo sam shvatio da se, iako volim pisati, ne mogu zamisliti kako dodatnih 5-6 godina radim na doktoratu u Americi dok sve drugo ‘stoji’. U Zagrebu sam još tijekom diplomskog studija započeo istraživati doktorsku temu i u tom trenutku, pri završetku Harvarda, sam već bio pri kraju sa pisanjem prvog doktorata. Nije bilo potrebe za još jednim, a zapravo sam jako htio što prije krenuti prakticirati arhitekturu.

Drugi razlog zašto sam se vratio iz Amerike i Švicarske je uvjet da trebate biti državljanin tih zemalja kako bi tamo samostalno otvorili ured, a to znači da bih kao stranac morao prvo niz godina raditi za nekoga drugoga što mi u to vrijeme nije bilo zamislivo pa sam umjesto anonimnog rada u nekom švicarskom uredu odlučio odmah početi raditi vlastite projekte u Hrvatskoj.

Spomenuli ste da je povratak u Hrvatsku bio i praktično pitanje. Što Vas najviše privlači u radu ovdje u odnosu na inozemstvo?

Ovdje poznajem kontekst, gradove i njihove probleme, arhitekturu i mogućnosti pa mi je i jednostavnije raditi na kompleksnim projektima kakve uglavnom i projektiramo, što je sigurno važan faktor u privlačnosti dolaska nazad u Zagreb. Međutim, povratkom iz svijeta ne znači da se limitiram samo na Hrvatsku. Arhitektura je danas globalno primjenjiva, a puno ureda u ovo suvremeno doba nakon prvih nekoliko godina razvoja počinje projektirati i međunarodno, iz vlastite zemlje se može kreirati rješenja za Čile, Kanadu, Kinu ili jug Afrike.

Gledano iz današnje perspektive i dalje mislim da je povratak bio dobra odluka, a za sada se sve odvija i bolje od plana. I dalje mogu svakih nekoliko godina otići na kraću specijalizaciju u inozemstvo. To je možda najbolja opcija, imati bazu u Hrvatskoj, a pratiti što se događa u svijetu i sudjelovati u njemu sa svojim idejama.

Koje su najveće razlike u pristupu arhitekturi između akademskih institucija u inozemstvu i onih u Hrvatskoj, što vas je posebno dojmilo?

U Americi mi se najviše svidio sustav edukacije gdje se polovica predmeta odabire iz matičnog područja školovanja, a preostali su se kolegiji mogli prijaviti na bilo kojem fakultetu unutar sveučilišta npr. s Harvard business school, s prava ili medicine.

Potiče se širina obrazovanja, odnosno struka se ne sagledava samo usko iz perspektive arhitekture već je cilj dobiti uvide i znanja iz drugih područja i probati ih primijeniti na svoje polje.

Ja sam iskoristio priliku i upisao sam 50 posto predmeta čak na drugom sveučilištu, na MIT-u – koji je u istom gradu, a trenutno je najbolji arhitektonski fakultet na svijetu.

Naposljetku je i moj mentor na magisteriju od tamo tako da imam harvardsku diplomu mentoriranu na MIT-u.

Također, u Americi je za razliku od europskog sustava naglasak na diskusijama, a manje na konkretnim, faktičkim znanjima, što nije uvijek i najbolji pristup, ali meni je to osobno pomoglo da se oslobodim u izražavanju. Naučio sam kako s dovoljno samopouzdanja, ali argumentirano, iznijeti svoj stav. Uz to, nasuprot američkog, imam i odlično europsko iskustvo na ETH-u u Zürichu koji je visokotehnološka škola, egzaktnijeg pristupa, čvršće strukturirana, s discipliniranim programom, i bliža je nama po sustavu edukacije. Čak je i zagrebački fakultet arhitekture, prije stotinjak godina nastao upravo na temeljima i curriculumu ETH-a.

Koliko je međunarodno obrazovanje na Harvardu, MIT-ju i ETH-u uticalo na Vaše razumijevanje arhitekture i urbanizma?

Osim što mi je pomoglo, kako sam ranije spomenuo, šire sagledavati struku i povezati ju interdisciplinarno sa drugim strukama, međunarodno obrazovanje mi je otvorilo priliku da slušam predavanja i upoznam brojne znamenite svjetske arhitekte, profesore i stručnjake unutar samo nekoliko godina, što mi u Hrvatskoj ne bi bilo moguće.

Tako sam u kratkom vremenu stekao najaktualnija znanja i iz prve ruke diskutirao o temama i mogućnostima arhitekture o kojima bih inače tek naknadno samo čitao u nekom časopisu.

Harvard je mjesto s nevjerojatno komprimiranim rasporedom događanja. Unutar dvije godine sam uspio čuti predavanja svjetski poznatih imena od Renza Piana, Rafaela Monea, kod kojega sam i polagao jedan od predmeta, ili Bjarke Ingelsa, do majstora drugih struka poput Stevena Spielberga, Slavoja Žižeka ili Ban Ki-moona, a u konačnici sam za svoj magisterij radio i uživo intervju s najvećim arhitektom današnjice Remom Koolhaasom.

Od inozemnih iskustava mogu još istaknuti boravak i rad na sveučilištu Columbia u New Yorku koje je bilo specifično organizirano. Ostavljalo je dovoljno vremena da sami istražujete i razvijate svoje interese što je posebno uzbudljivo kada ste na Manhattnu gdje je cijeli kampus i smješten. Uz to, upoznati arhitekte i profesore na Columbiji poput Stevena Holla, Bernarda Tschumija ili Kennetha Framptona je najveća vrijednost edukacije na takvim školama, a iz razgovora s njima i sam sam počeo na drugačiji način razmišljati o struci.

Šta Vas je inspiriralo da osnujete arhitektonski ured ALBATROSS i po čemu je drugačiji od drugih arhitektonskih firmi?

Više je razloga, ali osnovni je taj što sam prepoznao upražnjenu nišu, slobodan prostor u domeni projekata velikoga mjerila. Mladi arhitekti i njihovi uredi obično započinju karijeru s interijerima i obiteljskim kućama, što je i logično jer je tu tržište najveće pa se i poslovi lakše dobiju i brže realiziraju. Ja sam unatoč tome unaprijed odlučio započeti s projektima velikog mjerila, s urbanističko-arhitektonskim rješenjima. Obiteljske kuće ću možda raditi ukoliko se pojavi zadatak koji ima unikatan zadatak i program, neuobičajenu ‘priču’ i lokaciju, ali nikako zbog brže poslovne prilike ili izvedbe.

Također, shvatio sam da velikim mjerilom mogu pozitivno utjecati na veliki broj ljudi, odnosno za njih stvoriti nove i neočekivane svjetove, a u to se mogu svrstati ne samo dijelovi grada nego i velike zgrade koje svojim dimenzijama i prepoznatljivim oblikovanjem mogu transformirati cijeli identitet nekoga grada ili mjesta.

A treći je razlog osobni afinitet. Meni su velika mjerila zanimljivija i izazovnija od recimo privatnih interijera. Najviše me veseli rad na projektima društvenih zgrada, na potezima javnih prostora – trgova i parkova, i na projektima vezanima uz nove tehnologije, inovaciju, istraživanja. A danas imam sreće da mogu upravo na takvim projektima i raditi sa svojim uredom.

Vaš tim posvećuje 50 % vremena istraživanju – kako taj pristup doprinosi inovativnosti projekata koje radite?

Tako je, naglasak je prvo na detaljnom istraživanju i eksperimentiranju, u što ulažemo 50% raspoloživog vremena. Na samome početku radimo iscrpne analize programskog zadatka koji smo dobili. Nikada ne uzimamo sve natuknice u njemu zdravo za gotovo nego tražimo mogućnost da ponudimo i elemente za koje niti investitor možda nije znao da mu trebaju i nije ih spomenuo.

Zatim, radimo jako puno varijanti, proba, testiramo ideje i tražimo najbolji odgovor na pitanja koja smo si postavili u analitičkom dijelu. Na kraju onda imamo selekciju, biramo najuspješniji prijedlog, a kriterij odabira je da on mora stvoriti neki novi pomak i neočekivani doprinos tipologiji kojom se bavimo i lokaciji na kojoj radimo, ili jednostavno da vidimo iskorak u odnosu na naše ranije projekte.

U konačnici naši projekti traju jednako kao i kod drugih, ali nas početni research dovodi do dodatnih neočekivanih saznanja.

Zbog ekstenzivnog istraživanja, ali i projektiranja, naši finalni elaborati su zapravo pomno dizajnirane knjige od 300 ili više stranica. Izrađujemo ih kao opsežne publikacije jer nam one pomažu da investitorima pokažemo što sve ulazi u arhitektonski proces, kako nastaje finalno rješenje, a interno sebi stvaramo repozitorij znanja za sljedeće slične projekte, tj. pripremamo si podloge ili bazu podataka s kojom raste i naša ekspertiza. Naše ‘knjige’ sadrže i kreativno artističko rješenje, ali i teorijsku, gotovo znanstvenu elaboraciju o cijelom procesu – skice, varijante, inspiracije i tekstove.

Izradi projektnih knjiga sigurno pomaže i Vaše iskustvo pisanje budući da ste objavili već 16 autorskih, koautorskih i uredničkih knjiga.

Za mene je netko arhitekt, u punom smislu te riječi, ako je istovremeno teoretičar (piše), projektant (crta) i edukator (podučava o arhitekturi). Često taj aspekt pisanja izostane u našoj struci, a meni je upravo on pomogao da budem dobro organiziran u projektantskom, stručnom radu, da naučim kako kroz gotovo znanstveno koncizan i strukturiran način vlastitim projektima, knjigama i predavanjima razumljivo prenijeti svoje ideje drugima. Isto tako, pisanje i istraživanje su ujedno i način stjecanja znanja o raznim arhitektonskim temama, a iz toga razloga sam i radio doktorat, da odabranu tema detaljnije naučim obraditi znanstvenom metodologijom.

Naizgled ta dva pola – artistički i znanstveni – djeluju nespojivo, ali svaki arhitektonski projekt je za mene kao pisanje doktorske disertacije. Prvo je potrebno postaviti inicijalne pretpostavke – hipoteze, zatim provesti istraživanje i propitivanje pa skupljanje podataka, i tek onda kreće pisanje, odnosno u našoj struci projektiranje.

Da li Vam je izazovno ostati optimističan u poslu koji često zavisi od političkih odluka i promjenljivih urbanističkih planova?

Nije uvijek jednostavno, ali ostajem optimist. U gotovo svim gradovima u kojima smo radili, vlast ili pročelnici su se promijenili tijekom izrade studije ili projekta, ali smo imali sreće pa su i novi čelni ljudi uglavnom bili spremni nastaviti suradnju, vidjeli su prednosti našeg pristupa prostoru što znači da smo sa svojim radom neovisni o trenutnoj politici.

Češći problem koji može pokolebati i najveće optimiste su financije, i u privatnim projektima, ali i javnima gdje se upravo na arhitektonskoj dokumentaciji pokušava uštedjeti. Trudim se stoga redovito naglasiti da dobra arhitektura košta više u startu, ali u finalnom zbroju je znatno jeftinija od loše arhitekture kod koje se tek kasnije pokažu problemi – i prilikom gradnje i prilikom korištenja.

Kako biste opisali razliku između arhitekture i urbanizma i zašto smatrate važnim objedinjavanje tih oblasti?

Mislim da je modernizam 20. stoljeća najbolje pokazao posljedice zasebnog apliciranja urbanizma i arhitekture, a odličan primjer je grad Brazilija koji je prvo urbanistički osmislio planer Lúcio Costa koji je koncipirao poteze stanovanja, javnih objekata i širokih prometnica, a tek nakon njega je došao čuveni Oscar Niemeyer i prema planu isprojektirao pojedinačne zgrade. Unatoč tome što je svaka zgrada sama za sebe remek djelo, cijeli grad nikada nije zaživio kao mjesto prilagođeno mjerilu čovjeka, nikada se nisu ujedinili velika razina urbanizma, i manji prostorni nivo arhitekture.

Stoga je arhitektonska škola Harvard, u drugoj polovici 20. stoljeća, shvatila da nije više dovoljno baviti se odvojeno ili urbanističkim planiranjem i velikim beskonačnim prostornim, ili arhitektonskim projektiranjem i jednom parcelom, nego da struka treba jedan integrirani smjer koji bi objedinio infrastrukturu, landscape arhitekturu, urbanističko planiranje i arhitektonsko projektiranje. Tako su 1956. osmislili urban design, ili kako se kod nas prevodi urbanističko projektiranje, koji omogućava pomak od fokusa na samo jednu parcelu ili jednu zgradu prema širem, holističkom sagledavanju prostora grada.

Upravo je urbanističko projektiranje, po mojem mišljenju, pravi put, nešto što i sam prakticiram, a moja ‘životna misija’ je prenijeti njegovu važnost te se i svojim projektima trudim pokazati kako takva cjelovita rješenja mogu promijeniti svijet na bolje, prema gradovima budućnosti.

Šta je, po Vašem mišljenju, najveća prepreka razvoju planiranih urbanih sredina u Hrvatskoj?

Pogledamo li naše urbanističke planove vidljiva je fragmentiranost, dijelovi gradova su poput otoka koji međusobno ne čine organsku cjelinu. Tako je alat koji bio trebao biti sredstvo napretka – urbanizam – zapravo ponekad prepreka razvoju jer naši planovi u znatnoj mjeri samo mapiraju postojeću situaciju i kaotično stanje u pro- storu, a u maloj mjeri rade kreativne pomake s pogledom u budućnost. Ne nude viziju već krpaju urbano tkivo prema trenutnim potrebama i u njih se unose tek sitne promjene kroz famozne periodičke ‘izmjene i dopune’.

Posljedica toga je stihijski i točkasti razvoj naših gradova za što nisu krive današnje uprave jer se cijeli problem taložio desetljećima, a i sustav je limitiran zakonski formatiranim ‘administrativnim urbanizmom’ – u praksi ‘urbanizmom iz parcele’, a ne iz mjerila grada.

Međutim, sve više naših gradova zaista želi arhitektonski napredak – posebno u Istri i na sjevernom Jadranu – ali ne znaju koje su mogućnosti u struci i što točno trebaju napraviti pa smo zato mi tu da pomognemo. Imali smo sreće da smo upoznali one koji su spremni na odmak, eksperiment i viziju, daju nam slobode da predložimo sve što je zaista najbolje za prostor. Nama je u timu pri tome ključno pravilo da se ne bavimo (samo) aktualnim trendovima nego da uvijek stvaramo s pogledom unaprijed, s pitanjem hoće li naše rješenje odgovarati na sve zahtjeve okoline i za 10, 20 ili 50 godina. Ono što im mi pokazujemo su potencijalne budućnosti grada, vizije kroz 3D slike koje će razumjeti i građani i uprave.

Mi smo do sada svaki zadatak radili i detaljnije nego što se tražilo od nas, s idejom da gradovima otvorimo nove perspektive u urbanizmu i arhitekturi. Uvijek predložimo i dodatna rješenja koja mogu unaprijediti lokaciju pa u svakom projektu pripremimo i svojevrstan ‘poklon’ koji nije bio inicijalno očekivan ni formalno ugovoren.

Kako vidite trenutne izazove za mlade arhitekte u Hrvatskoj? Jesu li prilike za napredak jednake kao i u inozemstvu?

Zvučat ću možda preoptimistično, ali rekao bih da su prilike još i bolje nego vani. Naši gradovi nisu veliki kao neki na zapadu ili dalekom istoku, i upravo to je njihova prednost, a problema i prepreka je toliko da ima dovoljno posla za sve u struci.

Mislim da u Hrvatskoj cijela nova generacije mladih arhitekata obećava što mogu reći kao nastavnik na fakultetu arhitekture u Zagrebu, i upravo na njima leži budućnost naše struke, a ja osobno polažem velike nade u njih. Rekao bih da se scena, upravo zbog mladih, sve više otvara prema svijetu i to će u budućnosti dodatno pomoći u razvoju naše arhitekture.

Tijekom 1990-ih napredak se u struci uglavnom ostvarivao sudjelovanjem i uspjesima na inozemnim natječajima, a danas puno naših mladih ide na master studij i na praksu u inozemstvo, što je relativno nova situacija povezana s ulaskom u EU i besplatnim studijem na najboljim europskim školama, no često se ti isti mladi onda i vrate donoseći nove ideje i metode djelovanja u struci. U tome vidim potencijal, i izazov, za bitne nove promjene i pomake, potencijal da se hrvatska arhitektura internacionalizira, da naši mladi ostvare networking i uče vani, ali i da kasnije promoviraju našu arhitekturu izvan lokalnih granica.

Na čemu trenutno radi Albatross? Koji su projekti koji zahtijevaju posebnu kreativnost i inovativnost?

Imamo nekoliko aktualnih projekata, svi su velikog mjerila, ali možda mogu izdvojiti tri koji su u raznim fazama dovršenosti. Za grad Pulu, s kojim smo imali odličnu suradnju, smo upravo završili projekt prenamjene brownfielda, nekadašnjeg vojnog teritorija uz sami središnji zaljev grada. Cijela zona je veličine 25 ha, ima čak 35 građevina koje su dugo stajale prazne, i ovih dana upravo očekujemo javno predstavljanje projekta. Mi smo pretvorili zadani obuhvat u veliku inovacijsku zonu s prostranim zelenim javnim površinama namijenjenima građanima i vjerujem da će novo rješenje usmjeriti grad prema znanjima budućnosti.

Zatim za Pazin, gdje smo negdje na pola projekta, radimo na rehabilitaciji povijesne zone i projektiranju pješačke osi s javnim prostorima koja prolazi kroz središte grada.

Radi se o svojevrsnoj kralježnici Pazina, o kilometar dugome centralnom potezu javnog zelenila, trgova, parkova, prostora za igru djece, šetnica i ključnih povijesnih točaka. Naša je ideja da svaki od tih javnih prostora, kretanjem kroz grad, dobije svoj prepoznatljivi identitet jer do sada su to uglavnom bile slučajne situacije bez projektiranih usmjerenja, bez dovoljno prostora za razne scenarije i događanja, a sada će svaka točka imati unikatnu temu i načine korištenja.

I treći projekt, za Bjelovar, gdje smo tek počeli, projektiramo viziju grada za narednih 25 godina, do 2050, ponajviše na brownfield industrijskim, gospodarskim zonama koje su danas degradirane. Bjelovar ima sjajan povijesni centar, ali ideja je da se stvore i nova podsredišta grada, s modernim sadržajima za 21. stoljeće – sa akcentnim objektima poput nove koncertne dvorane, suvremenog shopping centra, inovativnih poslovnih prostora ili kvalitetnog stanovanje unutar bloka.

Koliko su po Vama arhitektonski časopisi, kao što je “grenef.” važni za zajednicu i razumijevanje struke?

Vjerujem da su časopisi i knjige ključne platforme za razvoj znanja, unatoč sve jačem utjecaju web portala. Dok internetske stranice uglavnom prezentiraju lijepe slike, takvim slikovnicama nedostaju i opsežniji tekstovi ili ovakvi razgovori kakve časopisi poput ‘grenefa’ omogućavaju arhitektima, da dublje uđu u arhi-teme i steknu konkretnije uvide, osim onih na razini forme.

U današnje vrijeme je sigurno izazovno, zbog financija i sve većeg okretanju digitalnome, izlaziti i u tiskanome izdanju, ali drago mi je vidjeti da vi još uvijek njegujete vrijednost papirnatog medija koji trajno ostaje u stručnoj biblioteci.

Gdje vidite Albatross za deset godina? Koji su Vaši dugoročni ciljevi za kancelariju i za hrvatsku arhitekturu?

Imamo puno ciljeva, raspoređenih po fazama – za narednih godinu dana, pet, deset i dvadeset godina, ali možda je o njima bolje govoriti konkretnije tek kada se ostvare, da ih ne ističem unaprijed. Imam samo jednu generalnu želju koja je zapravo iznad svih pojedinačnih ciljeva, a to je da nastavimo raditi na kreativnim i inspirativnim zadacima i projektima kakve imamo i sada. Sve što traži konvencionalan pristup, kopiranje pinteresta ili nekritičko praćenje nekog stila ili ‘arhitektonske škole’ nije nešto što bih prihvatio niti sada, niti za deset godina.

Ključno je da svaki projekt kojega ćemo preuzeti propituje status quo jer vjerujem da sve što je dogmatično nije dobro, ni za arhitekturu, ali ni za svijet izvan struke.